Royal-Cravates

Welcome to Croatian military forum: Royal-Cravates

Croatian military forum


    Povjest naseg naroda

    Share

    Admin
    Admin

    Posts : 337
    Join date : 04.03.2016
    Age : 37
    Location : Zagreb

    Povjest naseg naroda

    Postaj by Admin on čet pro 15, 2016 11:08 pm

    Pismenost u Hrvata ....


    PRIJE TOČNO 533 GODINE: 1483. JE TISKANA PRVA HRVATSKA KNJIGA, PRELISTAJTE JE


    Daran
    Sij. 24, 2017 Kultura, Povijest0 Comments3

    Misal po zakonu rimskoga dvora.



    Prije točno 533 godine tiskana je prva knjiga na hrvatskom jeziku. Misal po zakonu rimskoga dvora tiskan je 22. veljače 1483. godine na uglatoj glagoljici. Osim što je riječ o prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi, to je ujedno i prvi misal u Europi koji nije tiskan latinicom i na latinskom jeziku.

    S obzirom da je hrvatski prvotisak tiskan samo dvadeset i osam godina nakon Gutenbergove Biblije, on potvrđuje kulturni i društveni napredak Hrvatske u drugom dijelu 15. stoljeća. Točno vrijeme tiskanja navodi se u završnoj bilješki, kolofonu Misala po zakonu rimskoga dvora, ali se ne spominje mjesto tiskanja ni nakladnik. Tiskan je u dvobojnom tekstu, u crvenoj i crnoj boji, bez previše tiskarskih pogrešaka.

    Misal je bogoslužna knjiga u kojoj se nalaze tekstovi koji se izgovaraju za vrijeme mise, a ova je knjiga najstarija od ukupno šest hrvatskih glagoljskih inkunabula, knjiga koje su tiskane od izuma tiskarskog stroja 1455. godine do 1500. godine. Ukupno je sačuvano jedanaest primjeraka Misala; šest ih se čuva u hrvatskim znanstveno-kulturnim ustanovama, a najstariji primjerak Misala nalazi se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

    Kako je knjiga digitalizirana, možete je i vi prelistati na stranicama Nacionalne sveučilišne knjižnice, povlačenjem stranica pokazivačem miša. Pogledajte je i prelistajte OVDJE :http://dk.nsk.hr/stara_knjiga/NSK_SK_ID01/

    CroExpress/http://croexpress.eu/Hrvatsko nebo


    Zadnja promjena: Admin; pet sij 27, 2017 1:24 pm; ukupno mijenjano 1 put.

    Admin
    Admin

    Posts : 337
    Join date : 04.03.2016
    Age : 37
    Location : Zagreb

    Re: Povjest naseg naroda

    Postaj by Admin on čet pro 15, 2016 11:09 pm

    // preambule

    Admin
    Admin

    Posts : 337
    Join date : 04.03.2016
    Age : 37
    Location : Zagreb

    Re: Povjest naseg naroda

    Postaj by Admin on čet pro 15, 2016 11:09 pm

    // preambule

    Admin
    Admin

    Posts : 337
    Join date : 04.03.2016
    Age : 37
    Location : Zagreb

    Re: Povjest naseg naroda

    Postaj by Admin on čet pro 15, 2016 11:13 pm

    SHS - pogledi na vrijeme koje ce mo morati vratiti i ojacati se u ljudskom i privrednom potencijalu.

    **** "Ekonomija"-SHS ********



    "Tko god je nepristrano proučavao povijest tijeka srpsko­hrvatskoga ujedinjavanja 1918.godine, morao je doći do zaključka kako su Srbi ­ zbog toga što su se borili na pobjedničkoj strani ­ na koncu "rata koji je svijet trebao učiniti sigurnim za demokraciju" bili u položaju da mogu krenuti u hrvatske zemlje i Hrvatima nametnuti svoju nadvlast. Hrvatska i BiH su, zbog raspada Austro­Ugarskoga carstva kojem su bile sastavnim dijelovima, u studenom i prosincu 1918. godine bile napušteni brodolomci. Prema ono malo hrvatskih prognanih voda koji su za vrijeme rata podupirali ciljeve savezničkih snaga i s kojima su srpski glasnogovornici sklapali razne političko­ pravne dogovore, Srbi su osjećali samo prezir. Beogradu nije bilo ništa prekršiti sva ratna obećanja svoje vlade u izbjeglištvu, niti je ta vlada imala ikakvih obzira prema Saboru, jedinstvenom i tisućgodišnjem hrvatskom parlamentu. U Beogradu je 1. prosinca 1918. bilo
    proglašeno srpsko­hrvatskoslovensko ujedinjenje. .....

    Kao član pobjedničkog sastava u ratu 1914.­1918. godine, srpski je narod sebe smatrao ovlaštenim upravljati cijelim jugoslavenskim zamršenim stanjem kako to njemu odgovara. A za Hrvate ­ vae victis (teško pobijedenima). Oni su trebali biti zahvalni što su većini od njih Srbi milosrdno spasili živote! 1 Bez dvojbe, oni nisu bili jednaki sudionici u novoj državi stvorenoj 1918. godine.

    Zapravo, hrvatska područja, zajedno sa Slovenijom i Makedonijom, činila su 78% zemljopisne površine države "Srba, Hrvata i Slovenaca".

    Uža Srbija i Crna Gora tvorile su samo 22% ukupnog teritorija tog novog političkog bića, jer je dobar dio srpsko­crnogorske zemlje bio ugrabljen od Bugara i Albanaca.

    Što se tiče stanovništva, hrvatske i nesrpske pokrajine sadržavale su 75% ljudske zalihe Karadordevićeve države, dok su Srbija i Crna Gora mogle dati samo 25%, uključivši one Bugare i Albance koji su bili pretvoreni u Srbe putem terora i podučavanja.

    Od sveukupne jugoslavenske poljoprivredne proizvodnje, Hrvatska i druge nesrpske zemlje pridonijele su 83%, a srpska i crnogorska područja samo mršavih 17%.


    Razmjer u broju stoke bio je 79% prema 21%,
    u šumskom bogatstvu 90% prema 10%,
    u rudnom bogatstvu 60% prema 40%,
    u prometu i trgovini 82% prema 18%,
    u industriji 80% prema 20%,
    te u novčanom poslovanju 72% prema 28%.

    Željeznička postrojenja i oprema željeznica, uglavnom u vlasništvu hrvatskih i drugih nesrpskih pokrajina, pod konac rata bila su vrijedna 14 milijardi dinara,
    dok je vrijednost srpskih željeznica bila procijenjena na približno 3 milijarde dinara.

    Hrvatska je imala 4.048 javnih zgrada od vrijednosti u usporedbi sa 1.561 takvih zgrada u Srbiji i Crnoj Gori.

    Zahvaljujući naprednim promjenama u poljodjelstvu Hrvati su imali četiri puta više obradive zemlje nego što su to imali Srbi. Medutim, mnogo plodne zemlje u Hrvatskoj, osobito u Slavoniji, bilo je u posjedu potomaka srpskih došljaka iz 18. stoljeća.

    Hrvatska je imala 20.087 kilometara državnih cesta prema 11.206 kilometara, koje je imala Srbija. Crnogorske ceste, osim onih koje je prije rata izgradila Austrija, nisu vrijedne ni spomena.

    Hrvatska se mogla pohvaliti sa 8.871 kilometrom državnih željeznica i 876 kilometara željeznica u privatnom vlasništvu kojima se koristila država.
    Srbija je imala 692 kilometara željeznica u cijelosti, dok u Crnoj Gori nije bilo željezničkih komunikacija.

    Dohodak od državnih šuma u Hrvatskoj bio je sedam i pol puta veći od onih državnih šuma koje je posjedovala Srbija.

    Od vremena njezina nacionalnog uskrsnuća u 19. stoljeću, Srbija, kao siromašna zemljoradnička nacija, uvijek je bila novčano zadužena u stranih država. Iz navedenih podataka lako je uočljivo zašto su Srbi, iako su u početku bili protiv jugoslavenske
    ideje, pohlepno proširili svoj utjecaj nad hrvatskim zemljama, i zašto su zasjeli na "jugoslavenskoga konja" da to mogu i ostvariti. Nije lako razumjeti zašto su neki Hrvati bili tako naivni pa su prihvatili jugoslavensku tezu kao gotov čin, iako je bilo očito da će hrvatsko­srpska zajednica biti potpuno od koristi samo Srbima.

    .......

    Djelatnu ulogu odigrale su najvećma hrvatske zemlje. Osobito treba uzeti u obzir novčane pošiljke iseljenika.
    Od 1919. do 1938. godine iznos tih pošiljaka popeo se do visine od 12 milijardi dinara, što je više nego nadomjestilo gubitak od tri milijarde dinara prouzrokovan vanjskom trgovinom.

    Prema mišljenju stručnjaka, najmanje 60% od tih 12 milijardi dinara poslali su hrvatski iseljenici. Premda je gospodarski slom 1930-­ih godina umnogome smanjio iznose koje su iseljenici slali kući, Bićanić ističe da su nakon što se gospodarsko stanje u Americi popravilo, tijekom kasnijih godina toga desetljeća, iseljenici poslali u svoj zavičaj milijun i pol dinara. Četiri petine od te svote predstavljalo je doprinose hrvatskih iseljenika.
    Slično tome, od 350 do 500 milijuna dinara koje je jugoslavenska država dobivala godišnje od turizma, 182 milijuna dinara su turisti potrošili u obalnim hrvatskim područjima. U Srbiji i CrnojGori bilo je vrlo malo turističkih privlačnosti, a stanje u tim zemljama bilo je vrlo primitivno u usporedbi s onim u hrvatskim krajevima, tako da su turisti, koji su znali što im je činiti, nastojali izbjeći srpske krajeve, osim donekle Beograd.

    Što se tiče državnoga duga, Srbija je u zajednicu skovanu 1918. godine donijela gubitke koji su 14 puta bili veći od onih koje su imale hrvatske zemlje. Rudolf Bićanić o tome piše:
    "Svaki stanovnik Srbije bio je opterećen s 4.700 dinara starog stranog duga kada je postao gradaninom Jugoslavije; svaki stanovnilc hrvatskih i drugih nesrpskih zemalja sobom je u novu državu donio samo 185 dinara duga izračunatog na per capita osnovi. To je bila jedna četvrtina dugovnog opterećenja nove političke tvorevine nametnute od strane Srba."
    Kasnije je to dugovanje bilo otplačeno iz državne riznice. "Može se navesti, da je od dohotka nove države bilo 15 puta više izdano za otplatu duga učinjenog od predratne Srbije nego za dugovanja naslijectena od Austro­Ugarske monarhije", piše Bićanič.

    U visokom novčanom poslovanju beogradska vlada se, takoder, služila i prevarama samo da može unapredivati srpske financijske probitke.

    Kada je uveden novi jugoslavenski dinar, Beograd je samovoljno smanjio vrijednost hrvatske krune za 20%. Tada je postavio takvu stopu razmjera da su Hrvati dobivali tek jedan dinar za svake četiri krune koje su imali u staroj austrougarskoj valuti.

    Bićanić i drugi ekonomisti pružaju analizu poreznih uredaba koje je uvela srpska vlast. Ukupna svota ubrana od poreza između 1919. i 1928. godine za cjelokupnu država Srba, Hrvata i Slovenaca iznosila je 10 milijardi i 100 milijuna dinara (ovdje su uzeti u obzir samo izravni porezi). Od te svote Srbija, Makedonija i Crna Gora uplatile su svega milijardu i 820 milijuna dinara, dok su ostatak uplatila hrvatska i slovenska područja. Hrvatska i slovenska područja uplatila su više od pet milijardi dinara izravnih poreza nego što bi to bila trebala učiniti da se porez obračunavao po stopama koje su vrijedile u Srbiji i Crnoj Gori.

    Službene brojke Ministarstva izgradnje pokazuju da je izmedu 1925. i 1934. godine iz državnog dohotka u izgradnju bilo uloženo 2 milijarde i 700 milijuna dinara. Od te svote Hrvatskoj i Sloveniji dodijeljeno je 250 milijuna, a milijardu i 700 milijuna dinara, ili
    više od 60%, Srbiji i Crnoj Gori.

    Prekomjerna financijska diskriminacija iskazana je i u činjenici da je beogradska vlada za izgradnju luke na rijeci Savi kod Beograda utrošila 110 milijuna dinara, dok je za 69 većih luka na Jadranu, kao i za stotine manjih ­ koje su,najvećima, bile na hrvatskom području ­ bilo utrošeno svega 59 milijuna dinara! Tada su hrvatske jadranske luke počele znatno nazadovati u odnosu na druge europske luke.Beograd je između dva svjetska rata na izgradnju željeznica kroz srpska područja izdvojio čak 84,5% svih sredstava namijenjenih za tu svrhu.


    Bankarstvo predstavlja, takoder, posebno poglavlje u povijesti srpskoga gospodovanja nad hrvatskim zemljama. Nakon rata bila je uspostavljena Narodna banka s izričitom svrhom da služi srpskim državnim probicima.
    Od 60 tisuća dionica stavljenih na tržište 35 tisuća bilo je kupljeno u svrhe koje će služiti srpskim interesima. Devet beogradskih Srba posjedovalo je više od 25 tisuća tih dionica. U razdoblju od 1932. do 1937. godine milijarda dinara bila je bespovratno dodijeljena srpskim tvrtkama i pojedincima, a tek četvrtina te svote hrvatskim.

    Slično stanje stvari prevladavalo je i u poslovanju Hipotekarne banke. Prema Bićaniću, koji svoj sud izriče na osnovi sudjelovanja hrvatskoga kapitala u poduzetništvu i na osnovi broja kredita dodijeljenih hrvatskim tvrtkama, ta financijska ustanova dala je Hrvatima 412 milijuna dinara manje kredita nego što su trebali primiti.

    Od devet direktora te banke sedam su bili Srbi: svi članovi Upravnog odbora bili su Srbi; 90% namještenika te banke bilo je srpske etničke pripadnosti. Slično je stanje bilo i u većini drugih banaka u državi. S obzirom na to da su Hrvati od Austro­Ugarske monarhije naslijedili mnogo jači gospodarski i financijsko­upravni sustav nego što su to imali Srbi, kako je rnoguće da je došlo do takve financijske manipulacije?
    Odgovor leži u činjenici da su vojska, policija, redarstvo te državna uprava uglavnom bile u srpskim rukama. Premda su Hrvati
    predstavljali oko trećine državnoga pučanstva, samo je oko tisuću od 10 tisuća časnika u vojsci bilo hrvatske etničke pripadnosti.

    Od 165 generala jugoslavenske vojske 1939. godine, svega dva
    djelatna generala bili su Hrvati i jedan Slovenac, ostalio su bili Srbi i Crnogorci.

    Državna obrambena proizvodnja bila je smještena isključivo u Srbiji. U tu je proizvodnju bilo uloženo više od 4 milijarde dinara, dok u Hrvatskoj nije podignuta niti jedna vojna zgrada od neke vrijednosti.

    Samo 120 do 150 milijuna dinara bilo je uloženo u vojne ispostave u Hrvatskoj. Na hrvatskom su tlu 90% policije, redarstva, carina i pogranične straže činili Srbi. Što se tiče činovništva i uprave poslijeratnog Ministarstva rata, u njemu je bilo samo 4% Hrvata, a i ti su bili pomno izabrani izmedu elemenata koji su prije rata u hrvatskom političkom životu pripadali srpsko­hrvatskoj koaliciji.

    Godine 1938. državna je uprava imala 350 tisuća zaposlenih, od čega je vrlo malo bilo Hrvata, i to unatoč činjenici što su imali znatno bolju naobrazbu od Srba. Iste je godine 1.058 Srba i samo 152 Hrvata bilo primljeno u državnu službu.

    Poslijeratna jugoslavenska država bila je prividno parlamentarna demokracija, barem do 1929. godine kada je kralj Aleksandar uspostavio potpunu diktaturu. No, u toj državi nikada nije bilo slobodnih izbora. Njima se oprezno manipuliralo, tako da su
    mandati u prekomjerno velikom broju davani Srbima, koji su upravljali vladom kako im se svidjelo, i to uz pomoć vojske, policije i redarstva. Nijedna vlada nije pala zbog neuspjeha na izborima, niti je ijedna pala zbog parlamentarnog nepovjerenja. Srpska politička i vojna klika bila je jedina snaga u jugoslavenskom političkom životu koja je mogla oboriti vladu.

    Da bi se skupštini osigurala srpska većina, Srbi su primjenjivali izbornu geometriju. Glavna hrvatska politička stranka nakon rata bila je Seljačka stranka, koju su osnovali Stjepan i Antun Radić. Jedan zastupnik te stranke, prema izbornom zakonu, morao je dobiti 11.300 glasova da ude u Skupštinu, dok je zastupnik jedne od nekoliko srpskih političkih stranaka morao dobiti samo 8 tisuća glasova.
    Tako su Srbi, koji su činili 23% cjelokupnog pučanstva države, uvijek imali najmanje 37% skupštinskih mandata. 1934. godine Hrvatska seljačka stranka, na čijem je čelu tada bio dr. Vladko Maček, postigla je 1.076.375 glasova na skupštinskim izborima, ali dobila je samo 67 zastupnika, dok je vladina lista dobila čak 303 zastupnika na temelju osiguranih 1.746.952 glasa.

    Hrvatski su ekonomisti ocijenili da su u razdoblju od 25 godina stanovnici nekadašnje trojedine kraljevine Hrvatske­Slavonije­Dalmacije morali doprinijeti više od 30 milijardi dinara poreza središnjoj vladi u Beogradu.
    Drugim riječima, Hrvati su bili obvezni platiti otprilike dva i pol puta više svojim srpskim nadgospodarima nego što su morali platiti kada su bili pod Austro­Ugarskom. Štoviše, u godinama nakon 1918. hrvatske upravne agencije imale su na raspolaganju jednu polovinu iznosa od onoga prije 1914. a koji su mogle namijeniti domaćim potrebama.

    Jedan član francuskog parlamenta dostavio je zapanjujuće statistike o hrvatsko­ srpskim odnosima nakon rata. Prema tim pojedinačnim nalazima, od 1.500 studenata, upisanih u vojnu akademiju, koja je pripremala časnike za vojsku, 1.300 ili 85% bili su Srbi. Upisano je bilo samo 140 Hrvata i 50 Slovenaca. Od činovnika Kraljevske palače, 30 od 31 bilo je srpske narodnosti. Ured za odlikovanja, naravno, bio je popunjen samo Srbima; svih 13 članova Ministarskog vijeća bili su srpskog podrijetla.

    U Ministarstvu unutarnjih poslova 113 od 127 službenika bili su Srbi, a isto tako 120 od 180 zaposlenih u Ministarstvu vanjskih poslova; 150 od 156 u Ministarstvu javnog odgoja; 115 od 137 u Ministarstvu pravde 115 od 116 aktivnih generala u vojsci.

    U odnosu na vjeru slika je istovjetna. U poslijeratnoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca 38% stanovništva bili su katolici, a 42% pravoslavci. Tipičan proračun za vjeroispovijest bio je onaj za godinu 1922. Odredio je 17 milijuna dinara za pravoslavnu vjeru, a tek 6 milijuna dinara za katoličku vjeru. Pravoslavnim biskupima dodijeljeno je do 40 tisuća dinara, dok su katolički biskupi morali biti zadovoljni s 15 do 20 tisuća dinara. Protestantske župe u Beogradu, koje su se ponosile sa svojih 900 vjernika, od vlade su dobile 115 tisuća dinara, dok su katoličke župe u tom gradu, koje su služile vjerskim potrebama desetak tisuća osoba, od države dobile tek 66 tisuća dinara. Diskriminacija u korist pravoslavne crkve bila je upravo smiješna. Tako članak 21,zakona u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu odreduje da ta ustanova treba dobiti naknadu za štetu pretrpljenu pod turskim jarmom te za usluge Crkve učinjene na korist srpskom nacionalnom pokretu. Zatražena
    naknada koju je Crkva tražila za "štetu" i"usluge" bila je prikazana kao da se proteže na više od stotinu godina u prošlost srpskog naroda.

    Ustav pravoslavne crkve odreduje da Patrijarh treba primiti 35 tisuća dinara iznad svote odredene proračunom, po kojemu mu je tada ukupan dohodak iznosio 420 tisuća dinara godišnje. Takoder je na korištenje, na teret državnog proračuna, dobio automobil. Na državni trošak bio je podignut i kraljevski ureden dvorac za Patrijarha, premda je on već imao uredenu zgradu u Srijemskim Karlovcima. Povrh svega toga samo je 1921. godine država dodijelila više od 20 milijuna kruna za srpske vjerske škole, dok je katoličkim školama pripalo jedva 4 milijuna kruna.

    Hrvati nisu s lakoćom primali svu tu diskriminirajuću statistiku. U znak prosvjeda započeli su primjenjivati sva zakonom dopuštena sredstva, kao što je bilo slanje molbi s tisućama potpisa Ligi naroda i podnošenje memoranduma vladama pobjedničkih velikih sila. Hrvatski zastupnici su ria neko vrijeme odustali od sudjelovanja u zasjedanju Skupštine. Hrvatski zahtjevi, koji su u stranom tisku dobili izvjesnu mjeru publiciteta, svratili su barem neku pozornost, no jedini ishod takve zakonite probitačnosti bio je taj da su srpske vlasti primijenile grubu silu u gušenju hrvatske oporbe."

    ***********************************
    Dr. David M. Baxter Rogers, Arkansas
    22 Giuseppe Masucci, Misija u Hrvatskoj, Valencija, 1967., str. 234­235.

    Miro.Kalas

    Posts : 14
    Join date : 28.08.2016

    Re: Povjest naseg naroda

    Postaj by Miro.Kalas on pet pro 30, 2016 12:58 am




    Miro.Kalas

    Posts : 14
    Join date : 28.08.2016

    Re: Povjest naseg naroda

    Postaj by Miro.Kalas on pet pro 30, 2016 12:52 pm

    https://komunistickizlocini.net/2016/12/30/u-jugoslovenskom-logoru-knicaninu-rudolfsgnad-oko-13-000-zena-djece-i-staraca-ubijeno-ili-umrlo-od-kojih-su-do-sada-7-767-slucajeva-ubojstava-dokumentirani/

    U JUGOSLOVENSKOM LOGORU KNIĆANINU (RUDOLFSGNAD) OKO 13.000 ŽENA DJECE I STARACA UBIJENO ILI UMRLO
    (Od kojih su do sada 7.767 slučajeva ubojstava dokumentirani)


     
    Koncentracijski logor Knićanin (Rudolfsgnad)  ili  Sabirni logor Knićanin bio je jugokomunistički koncentracijski logor bolje rečeno logor smrti nakon završetka Drugog svjetskog rata. Osnovala ga je Jugoslavenska vlast u Knićaninu u listopadu 1945.


    Mjesto Knićanin, današnje selo Knićanin a nekadašnje selo Rudolfsgnad, kako se zvalo do pred kraj rata, je bilo čisto njemačko selo. Ono je nakon Drugog svjetskog rata pretvoreno u logor, središnji logor za taj dio Banata. Kroz njega je prošao ogroman broj civila, dakle žena, djece i staraca.

    Koncentracijski logor je bio korišten za starosjedilačke njemačke žene, djecu i starijie osobe iz Vojvodine (većinom iz srednjeg i južnog Banata). Prosječan broj ljudi unutar logora bio je 17.200, a najveći broj je 20.500.


    Spomen obilježje na rubu njemačkog groblja podignuto 1998. godine.


    Procjenjuje se da oko 13.000 ljudi ubijeno ili umrlo u logoru, od kojih   su 7.767 slučajeva ubojstava dokumentirani. Žrtve ovog logora smrti su zakopane u dva masovna grobišta. Jedno se nalazi u jednom dijelu civilnog groblja, a drugo se nalazi na mjestu izvan sela, blizu Tise, koja se zove Telečka. Preživeli logoraši dolaze, posjećuju spomen obilježje koje je izgrađeno 1998. godine., pale svijeće, stavljaju vijence. Jednom godišnje se održava komemoracija koja je takva da u njoj učestvuju katolički, evangelistički i pravoslavni svećenici.

    Na ovo, svojevrsno hodočašće, svake godine dolazi i jedan od preživelih, Franc Jege:

    “Ja sam onda imao 14 godina. U zimu ’45 – ‘46 je umrla mama, tri sestre i dva brata. Kako se sjećam, kad sam došao sebi nisam mogao da idem, kao dijete sam na stražnjici klizao, a onda sam se okrenuo pa sam onak na koljenima i rukama. I dan danas mi se vide ožiljci.”


    Nakon raspuštanja logora Nijemcima starosjediocima je oteta imovina a naseljene su partizanske srpske obitelji sve u cilju posrbljavanja Vojvodine.
    Logor je raspušten u ožujku 1948. godine., nakon (ukupno 29 mjeseci ili 880 dana).

    Za ove zločine protiv čovječnosti naravno nitko nikad nije odgovarao!

    Admin
    Admin

    Posts : 337
    Join date : 04.03.2016
    Age : 37
    Location : Zagreb

    Re: Povjest naseg naroda

    Postaj by Admin on pet pro 30, 2016 9:16 pm

    Nekako mi se neslaze ovaj nalaz (ako je autentican) sa komunistickim ucenjima kako se srpskoj manjini zivjelo tesko pod NDH ....


    Svaka slucajnost sa danasnjim "patnjama" je nevjerovatno podudarna ...

    Dakle, ili mi danas imamo tu i takvu NDH ili su u NDH cetnici imali pravo zalbe sto onda odudara od kuknjave i jadikovanja od nekoliko miliona ubijenih golobradih, golorukih, civila ... itd. slobodno nastavi mitsku epopeju ...
    Sad, kad procitam povjesne fakte kako su na ulicama gradova Cehoslovacke padali mrtvi ako se nebi zaustavili na Njemacko "HALT".

    Inace jugoslovenska milicija i zandari stare jugoslavije nisu pisali ovakve cedulje ali uzimali puske i "rjesavali" problem na zadovoljstvo pravoslavne strane

    Roman_Stefic

    Posts : 127
    Join date : 04.03.2016
    Age : 44
    Location : Zagreb

    Re: Povjest naseg naroda

    Postaj by Roman_Stefic on sub vel 04, 2017 11:21 pm

    Hrvatska

    Kako je otkriveno da su terorističke napade u Australiji izvodili Udbini agenti, a ne Hrvati?


    Piše: Petar Horvatić -4. veljače 2017. u 18:3510


    Foto: Thinkstock
    Izvješće američke CIA-e iz 1980. godine pokazuje da su njihovi agenti pratili aktivnosti hrvatske emigracije, a za njega su se zainteresirali i australski mediji.

    CIA je pratila ‘ekstremističke’ hrvatske grupe koje su djelovale u Australiji tijekom tog razdoblja. CIA je poseban naglasak stavila na bombaške napade na jugoslavenske konzulate za koje su optuženi Hrvati. Titovi agenti su, sad se vjeruje, odgovorni za neke od tih napada, izvevši ih kako bi diskreditirali hrvatsku zajednicu u Australiji, piše The Australian.

    Isti časopis navodi slučaj ‘hrvatske šestorke’ koja je 1981. osuđena zbog navodnog planiranja bombaških napada, nakon čega su se pojavile snažne sumnje da je riječ o podmetanju jugoslavenskih komunističkih agenata.

    Radi se o šestero hrvatskih iseljenika koji su uhićeni u Novom Južnom Walesu u veljači 1979. godine, prije nego što su proveli svoj navodni plan o postavljanju eksplozivnih naprava u kazalištu Elisabeth za vrijeme priredbe s oko 1600 ljudi, zatim u nekoliko poslovnih ureda, te diverziju na sidneyjskom vodovodu. Šestorka koju su sačinjavali Maks Bebić, Vic Brajković, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic, Ilija Kokotović i Mile Nakić osuđeni su svaki na po 15 godina zatvora, od čega su odležali 10 godina.

    Slučaj je naravno u samoj Jugoslaviji dobio široki publicitet, jer je australska policija otkrila opasne teroriste, a time je bila nanesena velika stigma cjelokupnoj hrvatskoj zajednici u Australiji. Predodžba o hrvatskom iseljeništvu u Australiji kao “ustaškom” time se samo pojačala, posebice jer je i tzv. Bugojanska grupa početkom ’70-godina ubačena u Jugoslaviju stigla iz Australije.

    Iako je otad prošlo više od 30 godina, prava istina o „ustaškoj“ emigraciji počela se odmotavati kad je 2010. godine objavljeno izvješće australske vlade u borbi protiv terorizma. U tom opsežnom izvješću o djelovanju obavještajne službe ASIO i australske policije „veliki uspjeh“ u razotkrivanju „ustaških“ terorista jednostavno nije ni spomenut. To je nagnalo pojedine australske novinare da se pozabave slučajem „hrvatske šestorke“, pa prava, šokantna istina izlazi na vidjelo. O tome je ugledni Sydney Morning Herald 2012. objavio opširnu analizu iz pera novinara Hamisha McDonalda.

    Kako otkriva novinar McDonald, cijeli slučaj ustvari je predstavljao operaciju jugoslavenske Udbe u suradnji s australskom policijom i obavještajnim službama. Zavjeru je australskoj policiji otkrio jedan od zavjerenika, Vico Virkez koji je 8. veljače 1979. došao u policijsku postaju u sidneyjskom predgrađu Lithgov i otkrio teroristički plan. Iste večeri sva šestorica navodnih terorista bili su uhićeni, a potom i osuđeni, dok je kao krunski svjedok Virkez dobio dvije godine zatvora. Vjerodostojnost Virkeza bila je upitna od samog početka, jer pored toga što je bio psihički bolesnik, održavao je veze s jugoslavenskim generalnim konzulatom u Sydneyju. Te su činjenice zbog sigurnosnih razloga bile uskraćene obrani u sudskom procesu protiv preostale šestorice.

    Udbinu namještaljku u ovom „terorističkom aktu“ prvi je međutim još 1991. godine otkrio novinar vrlo gledane televizijske emisije Four corners na nacionalnom televizijskom kanalu ABC, Chris Masters. On je otkrio Virkeza u raspadajućoj Jugoslaviji, gdje se vratio odmah nakon odslužene skraćene kazne. Virkez mu je priznao da je Srbin, imenom Vitomir Misimović i da ga je Udba ubacila među australske Hrvate kao agenta provokatora. U sudu se pak držao izjave koju mu je napisala sidneyjska policija, na temelju koje su šestorica bila osuđena za terorističku zavjeru. Uza sve to i uz činjenicu da je otkriveno da je sidneyjska policija bila korumpirana, tadašnji državni tužitalj John Hannaford 1994. godine odbio je zahtjev za reviziju procesa.

    U međuvremenu, pojavile su se nove informacije i dokazi da je cijeli slučaj bio Udbino djelo uz suradnju australske obavještajne službe i policije Novog Južnog Walesa. Najvažnije informacije dolaze od Johna Schindlera koji je u doba otkrivanja zavjere bio tehnički direktor balkanske operacije pri tajnoj američkoj obavještajnoj službi NSA, odnosno Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji koja je prisluškivala i dešifrirala komunikacije jugoslavenskih službenih predstavništava u inozemstvu, uključujući i Australiju.

    O „hrvatskoj šestorki“ kaže da je to bila klasična Udbina operacija i da uopće nema sumnje da je svima njima bilo podmetnuto. Čak mu je jedan bivši Udbin dužnosnik koji je bio upućen u operaciju priznao da je to bio veliki uspjeh Udbe, jer su tom namještaljkom uspjeli diskreditirati cjelokupnu hrvatsku zajednicu u Australiji.

    Što je još važnije, jer to cijelom slučaju daje novu dimenziju. Schindler otkriva da je u Udbinoj namještaljki hrvatskoj šestorki sudjelovala australska obavještajna agencija ASIO (Australian Security Intelligence Organization) koja je prisluškivala telefonski razgovor Misimovića s jugoslavenskim generalnim konzulatom nekoliko sati prije nego što je kontaktirao policiju.

    „Sasvim sam siguran da je svaki australski obavještajac koji je u ASIO-u pratio hrvatsku emigraciju bio svjestan da je Udba duboko penetrirala u njihove organizacije, uključujući i Hrvatsko revolucionarno bratstvo. To je bila standardna Udbina tehnika“.

    Australski novinar Hamish McDonald u izdanju Sydney Morning Heralda objavio je knjigu o ovom slučaju pod naslovom „Framed“ (u slobodnom prijevodu „Namještaljka“) u kojoj iznosi i druge pojedinosti o australskoj upletenosti u Udbinoj provokatorskom djelovanju unutar hrvatske zajednice u Australiji, zbog čega je spomenuta šestorka bila nepravdeno osuđena.

    Izvor: narod.hr/politika.com
    http://narod.hr/hrvatska/otkriveno-da-teroristicke-napade-australiji-izvodili-udbini-agenti-a-ne-hrvati

    Sponsored content

    Re: Povjest naseg naroda

    Postaj by Sponsored content

      Similar topics

      -

      Sada je: pon vel 20, 2017 12:09 pm.